Rekla sam da ću ponekad nestati. Nestala sam, na kratko, ali jesam. Sređivala sam misli ili su one mene, ne znam.
Ne znam tu riječ u zadnje vrijeme često ponavljam. Ne znam. I nikome nisam lagala. Često pričaju sa mnom, a ja ne slušam. Izgubim se negdje unutra, u sebi, jednostavno me povuku misli. Ne znam osjećam li nešto prema njemu. Ne znam volim li matematiku. Ne znam želim li svirati. Ne znam što želim. Osjećam se nekako prazno. Tupo.
Plačem. Ne zato jer ga volim, a on nije tu nego zato što nemam koga voljeti, a kim žuditi, nekome se adati, na nekoga se osloniti. Nemam više najboljeg prijatelja koji je tu uvijek bio za mene. I bez njega se osječam trulo. Ali nije to ljubav znam.


Živa sam, a ne živim.